Dveri srebra i krvi - St. Petersburg

Pjesan o tri junaka
"Da se ne zaboravi di smo bili devedešeste"

Pet gnjevnih frajera zrakom tad poleti
s kolcima u rukama i Nikolom na meti
u srcu im je pohlepa, u očima im vatre
no hrabri sin ih dočeka i totalno ih satre.

Gleda sve to Abraham i misli kog da kresne
brzi potez ručicom i oštrica tad bljesne
i onda hrabri Abraham udari naslijepo
pogodi Rasputina, raspolovi ga lijepo.

A njihov frend Splitter sam u hodniku tom čuči
pred njim stoji opak vuk, snažan i sve ljući
i skoči hrabri Splitter sad, zamahne svojom šapom
zrak prerežu kandže tad i vuk pade šaptom.

To je priča dirljiva o trojici junaka
uletili u zasjedu, išetali iz mraka
priča o Nikoli, Abrahamu i Splitteru
turisti iz Berlina, a carevi u Peteru.

View
Milica
Prosinac, 1996. - St. Petersburg, RF

Milica2.jpgRun away,
In the side street a maniac is waiting
He’d like to catch us as prey
The beauties have already lost their charms
Cars are parked and the gangsters’ asleep
There is only us left to be fed upon
Just a couple of young, simple lads

-Utekay, Mummiy Troll

Za nesretnike pokraj nje, basovi njenog walkmana tiho odjekuju u mračnu noć.

Među stotinama koraka, ona je izgubljena u prosjeku. Među uzdasima u hladnoj noći, njen dah je skriven.

Snijeg je posvuda, bijeli plašt prekriva malenu čekaonicu tramvajske postaje Gostilny Dvor. Ona će se uskoro otisnuti u svoju noćnu avanturu. Poput ptice grabežljivice – ona je puštena s ruke Gospodara.

Konačno – čuje se zvuk kočenja noćnog tramvaja. Mnoštvo nestaje u njegovoj toploj utrobi, a ona, oponašajući život ponovno se gubi. Stišće svoj walkman skriven u otrcanoj pernatoj jakni – stišava zvuk. Grabežljivac mora imati slobodna osjetila.

Promatra svoj grad kroz zaleđeno staklo – Zlatna igla Admiraliteta probada nebo. Promatra kutke pod mostovima dok tramvaj klizi prema Vasilyevskom. Promatra sjene, promatra polu svijet kraj Neve, promatra parkirališta, redovi bijede za jutarnje Socijalke. Promatra otvorene vatre kraj Brizhevoyevog Mosta, kao da očima moli prikaze kraj rijeke – mirujte braćo, mirujte sestre – među masama, među lovinom. Njene oči vape kroz zamagljena stakla – vi bijesni stvorovi, proklete imitacije života; mračna siročadi Pitera – noćas nemojte pustiti zvuka, noćas poštujte svoga starješinu, riječ svog Gospodara.

Ona je noćas Njegov instument, Njegov glasnik. S posljednjim putnicima, ona silazi na Viborgskayi. Odupire se mirisu života, nagoni će morati napeto iščekivati. Još samo stotinu koraka do Danijelove jazbine. Krv. U nosnicama joj je hladnoća. Hladnoća i krv.

Preskače s lakoćom drvenu ogradu i korak po korak spušta se niz stepenište prema napuštenoj menzi tvornice oružja Kirov, njeni oprezni koraci se sve više usporavaju.

Snijeg, krv i pepeo.

Ona zastaje i osluškuje tišinu. Stara čelična vrata menze posljednja su prepreka na njenom putu – Krv i pepeo. Vrata se otvaraju uz stenjanje i škripu starog čelika… Ona oprezno kroči prema utrobi prostorije, po podu – rasuto je posuđe, keramika. Ili su to kosti? Zaustavlja se. Oči grabežljivice u tmini je upozoravaju da stane – nešto visi sa stropa. Vreća? Ne, nije li to truplo? Krv i pepeo.

View

I'm sorry, but we no longer support this web browser. Please upgrade your browser or install Chrome or Firefox to enjoy the full functionality of this site.